1Zašto se, Bože, srdiš na nas dugo; dimi se gnjev tvoj na ovce paše tvoje?
2Opomeni se sabora svojega, koji si stekao od starine, iskupio sebi u našljednu državu, gore Siona, na kojoj si se naselio.
3Podigni stope svoje na stare razvaline: sve je razrušio neprijatelj u svetinji.
4Rièu neprijatelji tvoji na mjestu sabora tvojih, svoje obièaje postavljaju mjesto naših obièaja.
5Vidiš, oni su kao onaj koji podiže sjekiru na spletene grane u drveta.
6Sve u njemu što je rezano razbiše sjekirama i bradvama.
7Ognjem sažegoše svetinju tvoju; na zemlju obalivši oskvrniše stan imena tvojega.
8Rekoše u srcu svojem: potrimo ih sasvijem. Popališe sva mjesta sabora Božijih na zemlji.
9Obièaja svojih ne vidimo, nema više proroka, i nema u nas ko bi znao dokle æe to trajati.
10Dokle æe se, Bože, rugati nasilnik? hoæe li dovijeka protivnik prkositi imenu tvojemu?
11Zašto ustavljaš ruku svoju i desnicu svoju? Pruži iz njedara svojih, i istrijebi ih.
12Bože, care moj, koji od starine tvoriš spasenje posred zemlje!
13Ti si silom svojom raskinuo more, i satro glave vodenim nakazama.
14Ti si razmrskao glavu krokodilu, dao ga onima koji žive u pustinji da ga jedu.
15Ti si otvorio izvore i potoke, ti si isušio rijeke koje ne presišu.
16Tvoj je dan i tvoja je noæ, ti si postavio zvijezde i sunce.
17Ti si utvrdio sve krajeve zemaljske, ljeto i zimu ti si uredio.
18Opomeni se toga, neprijatelj se ruga Gospodu, i narod bezumni ne mari za ime tvoje.
19Ne daj zvijerima duše grlice svoje, nemoj zaboraviti stada stradalaca svojih zasvagda.
20Pogledaj na zavjet; jer su sve peæine zemaljske pune stanova bezakonja.
21Nevoljnik nek se ne vrati sramotan, ništi i ubogi neka hvale ime tvoje.
22Ustani, Bože, brani stvar svoju, opomeni se kako ti se bezumnik ruga svaki dan!
23Ne zaboravi obijesti neprijatelja svojih, vike, koju jednako dižu protivnici tvoji!