1Bože, svojim ušima slušasmo, oci nam naši pripovijedaše djelo koje si uèinio u njihovo vrijeme, u staro vrijeme.
2Rukom svojom izgnao si narode, a njih posadio; iskorijenio si plemena, a njih namnožio.
3Jer ne zadobiše zemlje svojim maèem, niti im mišica njihova pomože, nego tvoja desnica i tvoja mišica, i svjetlost lica tvojega, jer ti bijahu omiljeli.
4Bože, care moj, ti si onaj isti, pošlji pomoæ Jakovu!
5S tobom æemo izbosti neprijatelje svoje, i s imenom tvojim izgaziæemo one koji ustaju na nas.
6Jer se ne uzdam u luk svoj, niti æe mi maè moj pomoæi.
7Nego æeš nas ti izbaviti od neprijatelja našijeh, i nenavidnike naše posramiæeš.
8Bogom æemo se hvaliti svaki dan, i ime tvoje slaviæemo dovijeka.
9Ali sad si nas povrgao i posramio, i ne ideš s vojskom našom.
10Obraæaš nas te bježimo ispred neprijatelja, i neprijatelji nas naši haraju.
11Dao si nas kao ovce da nas jedu, i po narodima rasijao si nas.
12U bescjenje si prodao narod svoj, i nijesi mu podigao cijene.
13Dao si nas na potsmijeh susjedima našijem, da nam se rugaju i sramote nas koji žive oko nas.
14Naèinio si od nas prièu u naroda, gledajuæi nas mašu glavom tuðinci.
15Svaki je dan sramota moja preda mnom, i stid je popao lice moje
16Od rijeèi potsmjevaèevih i rugaèevih, i od pogleda neprijateljevih i osvetljivèevih.
17Sve ovo snaðe nas; ali ne zaboravismo tebe, niti prestupismo zavjeta tvojega.
18Ne otstupi natrag srce naše, i stope naše ne zaðoše s puta tvojega.
19Kad si nas bio u zemlji zmajevskoj, i pokrivao nas sjenom smrtnijem,
20Onda da bijasmo zaboravili ime Boga svojega i podigli ruke svoje k Bogu tuðemu,
21Ne bi li Bog iznašao to? Jer on zna tajne u srcu.
22A ubijaju nas za tebe svaki dan; s nama postupaju kao s ovcama klanicama.
23Ustani, što spavaš, Gospode! Probudi se, nemoj odbaciti zasvagda.
24Zašto kriješ lice svoje? zaboravljaš nevolju i muku našu?
25Duša naša pade u prah, tijelo je naše baèeno na zemlju.
26Ustani, pomoæi naša, i izbavi nas radi milosti svoje.