1Zašto se bune narodi i plemena pomišljaju zaludne stvari?
2Ustaju carevi zemaljski, i knezovi se skupljaju na Gospoda i na pomazanika njegova.
3“Raskinimo sveze njihove i zbacimo sa sebe jaram njihov.”
4Onaj, što živi na nebesima, smije se, Gospod im se potsmijeva.
5Pa im govori u gnjevu svojem i jarošæu svojom zbunjuje ih:
6“Ja sam pomazao cara svojega na Sionu, na svetoj gori svojoj.”
7Kazaæu naredbu Gospodnju; on reèe meni: “ti si sin moj, ja te sad rodih.
8Išti u mene, i daæu ti narode u našljedstvo, i krajeve zemaljske tebi u državu.
9Udariæeš ih gvozdenom palicom; razbiæeš ih kao lonèarski sud.”
10Sad, carevi, orazumite se; nauèite se sudije zemaljske!
11Služite Gospodu sa strahom, i radujte se s trepetom.
12Poštujte sina, da se ne razgnjevi, i vi ne izginete na putu svome; jer æe se gnjev njegov brzo razgorjeti. Blago svjema koji se u nj uzdaju!