1Èovjek koji po karanju ostaje tvrdoglav, ujedanput æe propasti, da neæe biti lijeka.
2Kad se umnožavaju pravednici, veseli se narod; a kad vlada bezbožnik, uzdiše narod.
3Ko ljubi mudrost, veseli oca svojega; a ko se druži s kurvama, rasipa svoje dobro.
4Car pravdom podiže zemlju; a ko uzima mito, satire je.
5Ko laska prijatelju svojemu, razapinje mrežu nogama njegovijem.
6U grijehu je zla èovjeka zamka, a pravednik pjeva i veseli se.
7Pravednik razumije parbu nevoljnijeh, a bezbožnik ne mari da zna.
8Potsmjevaèi raspaljuju grad, a mudri utišavaju gnjev.
9Mudar èovjek kad se pre s ludijem, ili se srdio ili smijao, nema mira.
10Krvopije mrze na bezazlenoga, a pravi se brinu za dušu njegovu.
11Sav gnjev svoj izliva bezumnik, a mudri ustavlja ga natrag.
12Koji knez sluša lažne rijeèi, sve su mu sluge bezbožne.
13Siromah i koji daje na dobit sretaju se; obojici Gospod prosvjetljuje oèi.
14Koji car pravo sudi siromasima, njegov æe prijesto stajati dovijeka.
15Prut i kar daju mudrost, a dijete pusto sramoti mater svoju.
16Kad se umnožavaju bezbožnici, umnožavaju se grijesi, a pravednici æe vidjeti propast njihovu.
17Karaj sina svojega, i smiriæe te, i uèiniæe milinu duši tvojoj.
18Kad nema utvare, rasipa se narod; a ko drži zakon, blago njemu!
19Rijeèima se ne popravlja sluga, jer ako i razumije, opet ne sluša.
20Jesi li vidio èovjeka nagla u besjedi svojoj? više ima nadanja od bezumna nego od njega.
21Ako ko mazi slugu od malena, on æe najposlije biti sin.
22Gnjevljiv èovjek zameæe svaðu, i ko je naprasit, mnogo griješi.
23Oholost ponižuje èovjeka, a ko je smjeran duhom, dobija slavu.
24Ko dijeli s lupežem, mrzi na svoju dušu, èuje prokletstvo i ne prokazuje.
25Strašiv èovjek meæe sebi zamku; a ko se u Gospoda uzda, biæe u visokom zaklonu.
26Mnogi traže lice vladaoèevo, ali je od Gospoda sud svakome.
27Pravednima je mrzak nepravednik, a bezbožniku je mrzak ko pravo hodi.