1I doðoše preko mora u okolinu Gadarinsku.
2I kad iziðe iz laðe, odmah ga srete èovjek s duhom neèistijem,
3Koji življaše u grobovima i niko ga ne mogaše svezati ni verigama;
4Jer je mnogo puta bio metnut u puta i u verige, pa je iskidao verige i puta izlomio; i niko ga ne mogaše ukrotiti.
5I jednako dan i noæ bavljaše se u grobovima i u gorama vièuæi i bijuæi se kamenjem.
6A kad vidje Isusa izdaleka, poteèe i pokloni mu se.
7I povikavši iza glasa reèe: šta je tebi do mene, Isuse sine Boga višnjega? Zaklinjem te Bogom, ne muèi me.
8Jer mu govoraše: iziði, duše neèisti, iz èovjeka.
9I pitaše ga: kako ti je ime? I odgovori mu: legeon mi je ime; jer nas je mnogo.
10I moliše ga mnogo da ih ne šalje iz one okoline.
11A ondje po brijegu pasijaše veliki krd svinja.
12I moliše ga svi ðavoli govoreæi: pošlji nas u svinje da u njih uðemo.
13I dopusti im Isus odmah. I izišavši duhovi neèisti uðoše u svinje; i navali krd s brijega u more; a bijaše ih oko dvije hiljade: i potopiše se u moru.
14A svinjari pobjegoše, i javiše u gradu i po selima. I iziðoše ljudi da vide šta je bilo.
15I doðoše k Isusu, i vidješe bijesnoga u kome je bio legeon gdje sjedi obuèen i pametan; i uplašiše se.
16A oni što su vidjeli kazaše im šta bi od bijesnoga i od svinja.
17I poèeše ga moliti da ide iz njihovijeh krajeva.
18I kad uðe u laðu, moljaše ga onaj što je bio bijesan da bude s njim.
19A Isus ne dade mu, veæ mu reèe: idi kuæi svojoj k svojima i kaži im šta ti Gospod uèini, i kako te pomilova.
20I otide i poèe pripovijedati u Deset Gradova šta mu uèini Isus; i svi se divljahu.
21I kad prijeðe Isus u laði opet na onu stranu, skupi se narod mnogi oko njega; i bješe kraj mora.
22I gle, doðe jedan od starješina zbornièkijeh po imenu Jair; i vidjevši ga pade pred noge njegove.
23I moljaše ga vrlo govoreæi: kæi je moja na smrti; da doðeš i da metneš na nju ruke da ozdravi i živi.
24I poðe s njim; i za njim iðaše naroda mnogo i turkahu ga.
25I žena nekakva koja je dvanaest godina bolovala od teèenja krvi
26I veliku muku podnijela od mnogijeh ljekara, i potrošila sve što je imala, i ništa joj nijesu pomogli, nego još gore naèinili,
27Kad je èula za Isusa, doðe u narodu sastrag, i dotaèe se haljine njegove.
28Jer govoraše: ako se samo dotaknem haljina njegovijeh ozdraviæu.
29I odmah presahnu izvor krvi njezine, i osjeti u tijelu da ozdravi od bolesti.
30I odmah Isus osjeti u sebi silu što iziðe iz njega, i obazrevši se na narod reèe: ko se to dotaèe mojijeh haljina?
31I rekoše mu uèenici njegovi: vidiš narod gdje te turka, pa pitaš: ko se dotaèe mene?
32I on se obziraše da vidi onu koja to uèini.
33A žena uplašivši se drktaše, i znajuæi što joj se dogodi, doðe i kleèe pred njim, i kaza mu svu istinu.
34A on reèe joj: kæeri! vjera tvoja pomože ti; idi s mirom, i budi zdrava od bolesti svoje.
35Još on govoraše, a doðoše od starješine zbornièkoga govoreæi: kæi tvoja umrije; šta veæ trudiš uèitelja?
36A Isus odmah èuvši rijeè što rekoše reèe starješini: ne boj se, samo vjeruj.
37I ne dade za sobom iæi nikome osim Petra i Jakova i Jovana brata Jakovljeva.
38I doðe u kuæu starješine zbornièkoga, i vidje vrevu i plaè i jauk veliki.
39I ušavši reèe im: šta ste uzavreli te plaèete? Djevojka nije umrla, nego spava.
40I potsmijevahu mu se. A on istjeravši sve uze oca djevojèina i mater i koji bijahu s njim, i uðe gdje ležaše djevojka.
41I uzevši djevojku za ruku reèe joj: Talita kumi, koje znaèi: djevojko, tebi govorim, ustani.
42I odmah usta djevojka i hoðaše; a bješe od dvanaest godina. I zaèudiše se èudom velikijem.
43I zaprijeti im vrlo da niko ne dozna za to, i reèe: podajte joj nek jede.