Marku 6

¹I iziðe odande, i doðe na svoju postojbinu; i za njim idoše uèenici njegovi.

²I kad doðe subota, poèe uèiti u zbornici. I mnogi koji slušahu, divljahu se govoreæi: otkud ovome to? I kakva mu je premudrost dana? I èudesa takova rukama njegovijem èine se?

³Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, a brat Jakovljev i Josijin i Judin i Simonov? I nijesu li sestre njegove ovdje meðu nama? I sablažnjavahu se o njega.

⁴A Isus reèe im: nigdje nije prorok bez èasti do na postojbini svojoj i u rodu i u domu svome.

⁵I ne mogaše ondje nijednoga èuda da uèini, osim što malo bolesnika iscijeli metnuvši na njih ruke.

⁶I divljaše se nevjerstvu njihovome. I iðaše po okolnijem selima i uèaše.

⁷I dozva dvanaestoricu, i poèe ih slati dva i dva, i davaše im vlast nad duhovima neèistijem.

⁸I zapovjedi im da ništa ne uzimaju na put osim jednoga štapa: ni torbe ni hljeba ni novaca u pojasu;

⁹Nego obuveni u opanke, i ne oblaèiti dviju haljina.

¹⁰I reèe im: gdje uðete u dom ondje ostanite dok ne iziðete odande.

¹¹I ako vas ko ne primi i ne posluša vas, izlazeæi odande otresite prah s nogu svojijeh za svjedoèanstvo njima. Zaista vam kažem: lakše æe biti Sodomu i Gomoru u dan strašnoga suda nego gradu onome.

¹²I otišavši propovijedahu da se treba kajati;

¹³I ðavole mnoge izgonjahu; i mazahu uljem mnoge bolesnike; i iscjeljivahu.

¹⁴I zaèu car Irod za Isusa jer njegovo ime bijaše se razglasilo i reèe: Jovan krstitelj iz mrtvijeh usta, zato èini èudesa.

¹⁵Drugi govorahu: to je Ilija. A drugi govorahu: to je prorok ili kao koji od proroka.

¹⁶A kad èu Irod, reèe: to je Jovan koga sam ja posjekao, on usta iz mrtvijeh.

¹⁷Jer ovaj Irod posla te uhvatiše Jovana, i svezavši baci ga u tamnicu Irodijade radi žene Filipa brata svojega, jer se oženi njom.

¹⁸Jer Jovan govoraše Irodu: ne možeš ti imati žene brata svojega.

¹⁹A Irodijada rasrdi se na njega, i šæaše da ga ubije, ali ne mogaše.

²⁰Jer se Irod bojaše Jovana znajuæi ga da je èovjek pravedan i svet, i èuvaše ga, i mnogo koješta èinjaše kako mu on reèe, i rado ga slušaše.

²¹I dogodi se dan zgodan, kad Irod na dan svoga roðenja davaše veèeru knezovima svojijem i vojvodama i starješinama Galilejskijem.

²²I ušavši kæi Irodijadina i igravši i ugodivši Irodu i gostima njegovijem reèe car djevojci: išti u mene šta god hoæeš, i daæu ti.

²³I zakle joj se: što god zaišteš u mene daæu ti, da bi bilo i do po carstva moga.

²⁴A ona izišavši reèe materi svojoj: šta æu iskati? A ona reèe: glavu Jovana krstitelja.

²⁵I odmah ušavši brzo k caru zaiska govoreæi: hoæu da mi daš sad na krugu glavu Jovana krstitelja.

²⁶I zabrinu se car, ali kletve radi i gostiju svojijeh ne htje joj odreæi.

²⁷I odmah posla car dželata, i zapovjedi da donese glavu njegovu.

²⁸A on otišavši posijeèe ga u tamnici, i donese glavu njegovu na krugu, i dade djevojci, a djevojka dade je materi svojoj.

²⁹I èuvši uèenici njegovi doðoše i uzeše tijelo njegovo, i metnuše ga u grob.

³⁰I skupiše se apostoli k Isusu, i javiše mu sve i što uèiniše i šta ljude nauèiše.

³¹I reèe im: doðite vi sami nasamo, i poèinite malo. Jer ih bijaše mnogo koji dolaze i odlaze, i ne imahu kad ni jesti.

³²I otidoše na laði u pusto mjesto sami.

³³I vidješe ih ljudi kad iðahu, i poznaše ih mnogi, i pješice iz sviju gradova stjecahu se onamo, i prestigoše ih, i skupiše se oko njega.

³⁴I izišavši Isus vidje narod mnogi, i sažali mu se, jer bijahu kao ovce bez pastira; i poèe ih uèiti mnogo.

³⁵I kad bi veæ pred noæ, pristupiše k njemu uèenici njegovi govoreæi: pusto je mjesto, a veæ je dockan;

³⁶Otpusti ih neka idu u okolna sela i palanke da kupe sebi hljeba; jer nemaju šta jesti.

³⁷A on odgovarajuæi reèe im: podajte im vi neka jedu. I rekoše mu: veæ ako da idemo da kupimo za dvjesta groša hljeba, i da im damo da jedu?

³⁸A on im reèe: koliko hljebova imate? Idite vidite. I vidjevši rekoše: pet hljebova i dvije ribe.

³⁹I zapovjedi im da ih posade sve na gomile po zelenoj travi.

⁴⁰I posadiše se na gomile po sto i po pedeset.

⁴¹I uzevši onijeh pet hljebova i dvije ribe pogleda na nebo, i blagoslovi, pa prelomi hljebove, i dade uèenicima svojijem da metnu ispred njih; i one dvije ribe razdijeli svima.

⁴²I jedoše svi, i nasitiše se.

⁴³I nakupiše komada dvanaest kotarica punijeh i od riba.

⁴⁴A bijaše onijeh što su jeli hljebove oko pet hiljada ljudi.

⁴⁵I odmah natjera uèenike svoje da uðu u laðu i da idu naprijed na onu stranu u Vitsaidu dok on otpusti narod.

⁴⁶I otpustivši ih otide na goru da se pomoli Bogu.

⁴⁷I uveèe bijaše laða nasred mora, a on sam na zemlji.

⁴⁸I vidje ih gdje se muèahu veslajuæi: jer im bijaše protivan vjetar. I oko èetvrte straže noæne doðe k njima iduæi po moru; i šæadijaše da ih mimoiðe.

⁴⁹A oni vidjevši ga gdje ide po moru mišljahu da je utvara, i povikaše;

⁵⁰Jer ga svi vidješe i poplašiše se. I odmah progovori s njima, i reèe im: ne bojte se, ja sam, ne plašite se.

⁵¹I uðe k njima u laðu, i utoli vjetar; i vrlo se uplašiše, i divljahu se.

⁵²Jer ih ne nauèiše hljebovi; jer se bijaše srce njihovo okamenilo.

⁵³I prešavši doðoše u zemlju Genisaretsku; i stadoše u kraj.

⁵⁴I kad iziðoše iz laðe, odmah ga poznaše ljudi.

⁵⁵I optrèavši sav onaj kraj poèeše na odrima donositi bolesnike gdje èujahu da je on.

⁵⁶I kud god iðaše u sela ili u gradove ili u palanke, na raskršæima metahu bolesnike i moljahu ga da se barem skuta od haljine njegove dotaknu: i ozdravljahu svi koji ga se doticahu.