1I opet poèe uèiti kod mora, i skupiše se oko njega ljudi mnogi tako da mora uæi u laðu, i sjediti na moru; a narod sav bijaše na zemlji kraj mora.
2I uèaše ih u prièama mnogo, i govoraše im u nauci svojoj:
3Slušajte: evo iziðe sijaè da sije.
4I kad sijaše dogodi se da jedno pade ukraj puta, i doðoše ptice i pozobaše ga.
5A drugo pade na kamenito mjesto gdje ne bijaše mnogo zemlje; i odmah iznièe; jer ne bijaše u dubinu zemlje:
6A kad obasja sunce, uvenu, i buduæi da nemaše korijena, usahnu.
7I drugo pade u trnje; i naraste trnje i udavi ga, i ne donese roda.
8I drugo pade na zemlju dobru; i davaše rod koji napredovaše i rastijaše i donošaše po trideset i po šeset i po sto.
9I reèe: ko ima uši da èuje neka èuje.
10A kad osta sam, zapitaše ga koji bijahu s njim i sa dvanaestoricom za ovu prièu.
11I reèe im: vama je dano da znate tajne carstva Božijega, a onima napolju sve u prièama biva;
12Da oèima gledaju i da ne vide, i da ušima slušaju i da ne razumiju; da se kako ne obrate i da im se ne oproste grijesi.
13I reèe im: zar ne razumijete ove prièe? A kako æete sve prièe razumjeti?
14Sijaè rijeè sije.
15A ono su kraj puta, gdje se sije rijeè i kad je èuju odmah doðe sotona i otme rijeè posijanu u srcima njihovijem.
16Tako su i ono što se sije na kamenitijem mjestima koji kad èuju rijeè odmah je prime s radošæu;
17Ali nemaju korijena u sebi, nego su nepostojani, pa kad bude do nevolje ili ih potjeraju rijeèi radi, odmah se sablazne.
18A ono su što se u trnju sije koji slušaju rijeè,
19Ali brige ovoga svijeta i prijevara bogatstva i ostale slasti uðu i zaguše rijeè, i bez roda ostane.
20A ono su što se na dobroj zemlji sije koji slušaju rijeè i primaju, i donose rod po trideset i po šeset i po sto.
21I govoraše im: eda li se svijeæa užiže da se metne pod sud ili pod odar? a ne da se na svijetnjak metne?
22Jer nema ništa tajno što neæe biti javno; niti ima što sakriveno što neæe iziæi na vidjelo.
23Ako ima ko uši da èuje neka èuje.
24I govoraše im: pamtite što èujete: kakom mjerom mjerite onakom æe vam se mjeriti i dometnuæe se vama koji slušate.
25Jer ko ima, daæe mu se; a koji nema, uzeæe mu se i ono što ima.
26I govoraše im: tako je carstvo Božije kao èovjek kad baci sjeme u zemlju;
27I spava i ustaje noæu i danju; i sjeme nièe i raste, da ne zna on.
28Jer zemlja sama od sebe najprije donese travu, potom klas, pa onda ispuni pšenicu u klasu.
29A kad sazri rod, odmah pošlje srp; jer nasta žetva.
30I govoraše: kakvo æemo kazati da je carstvo Božije? ili u kakvoj æemo ga prièi iskazati?
31Ono je kao zrno gorušièno koje kad se posije u zemlju manje je od sviju sjemena na zemlji;
32A kad se posije, uzraste i bude veæe od svega povræa, i pusti grane velike da mogu u njegovu hladu ptice nebeske življeti.
33I takovijem mnogijem prièama kazivaše im rijeè koliko mogahu slušati.
34A bez prièa ne govoraše im ni rijeèi. A uèenicima osobito kazivaše sve.
35I reèe im onaj dan uveèe: hajdemo na onu stranu.
36I otpustivši narod uzeše ga kako bješe u laði; a i druge laðe bijahu s njim.
37I postade velika oluja; i valovi tako zaljevahu u laðu da se veæ napuni.
38A on na krmi spavaše na uzglavlju; i probudiše ga, i rekoše mu: uèitelju! zar ti ne mariš što ginemo?
39I ustavši zaprijeti vjetru, i reèe moru: æuti, prestani. I utoli vjetar, i postade tišina velika.
40I reèe im: zašto ste tako strašljivi? Kako nemate vjere.
41I uplašiše se vrlo, i govorahu jedan drugome: ko je ovaj dakle da ga i vjetar i more slušaju?