1Kad te zovem, èuj me, Bože, pravdo moja! u tjeskobi daj mi prostor; smiluj se na me i usliši molitvu moju.
2Sinovi èovjeèiji! dokle æe slava moja biti u sramoti? dokle æete ljubiti ništavilo i tražiti laži?
3Znajte da Gospod divno èuva svetoga svojega; Gospod èuje kad ga zovem.
4Gnjeveæi se ne griješite; razmislite u srcima svojim na posteljama svojim, i utolite.
5Prinesite žrtvu za pravdu, i uzdajte se u Gospoda.
6Mnogi govore: ko æe nam pokazati što je dobro? Obrati k nama, Gospode, svijetlo lice svoje.
7A meni si dao u srce radost veæu nego što je oni imaju, kad im rodi pšenica i vino.
8Ja mirno liježem i spavam; jer ti, Gospode, sam daješ mi te sam bez straha.