1U to vrijeme, kad bijaše vrlo mnogo naroda i ne imadijahu šta jesti, dozva Isus uèenike svoje i reèe im:
2Žao mi je naroda, jer veæ tri dana stoje kod mene i nemaju ništa jesti.
3I ako ih otpustim gladne kuæama njihovijem, oslabiæe na putu; jer su mnogi od njih došli izdaleka.
4I odgovoriše mu uèenici njegovi: otkuda æemo uzeti hljeba ovdje u pustinji da ih nahranimo?
5I zapita ih: koliko imate hljebova? A oni kazaše: sedam.
6I zapovjedi narodu da posjedaju po zemlji; i uzevši onijeh sedam hljebova i hvalu davši, prelomi, i dade uèenicima svojijem da razdadu; i razdadoše narodu.
7I imahu malo ribica; i njih blagoslovivši reèe da i njih razdadu.
8I jedoše, i nasitiše se, i nakupiše komada što preteèe sedam kotarica.
9A onijeh što su jeli bijaše oko èetiri hiljade. I otpusti ih.
10I odmah uðe u laðu s uèenicima svojijem, i doðe u okoline Dalmanutske.
11I iziðoše fariseji, i poèeše se prepirati s njim, i kušajuæi ga iskahu od njega znak s neba.
12I uzdahnuvši duhom svojijem reèe: zašto rod ovaj znak traži? Zaista vam kažem: neæe se dati rodu ovome znak.
13I ostavivši ih uljeze opet u laðu, i otide na onu stranu.
14I zaboraviše uèenici njegovi uzeti hljeba, i nemahu sa sobom u laði do jedan hljeb.
15I zapovijedaše im govoreæi: gledajte, èuvajte se kvasca farisejskoga i kvasca Irodova.
16I mišljahu jedan drugome govoreæi: to je što hljeba nemamo.
17I razumjevši Isus reèe im: šta mislite što hljeba nemate? Zar još ne osjeæate, niti razumijete? Zar je još okamenjeno srce vaše?
18Oèi imate i ne vidite? uši imate i ne èujete? I ne pamtite li
19Kad ja pet hljebova prelomih na pet hiljada, koliko kotarica punijeh komada nakupiste? Rekoše mu: dvanaest.
20A kad sedam na èetiri hiljade, koliko punijeh kotarica nakupiste komada? A oni rekoše: sedam.
21I reèe im: kako ne razumijete?
22I doðe u Vitsaidu; i dovedoše k njemu slijepa, i moljahu ga da ga se dotakne.
23I uzevši za ruku slijepoga izvede ga napolje iz sela, i pljunuvši mu u oèi metnu ruke na nj, i zapita ga vidi li što.
24I pogledavši reèe: vidim ljude gdje idu kao drva.
25I potom opet metnu mu ruke na oèi, i reèe mu da pogleda: i iscijeli se, i vidje sve lijepo.
26I posla ga kuæi njegovoj govoreæi: ne ulazi u selo, niti kazuj kome u selu.
27I iziðe Isus i uèenici njegovi u sela Æesarije Filipove; i putem pitaše uèenike svoje govoreæi im: ko govore ljudi da sam ja?
28A oni odgovoriše: Jovan krstitelj; drugi: Ilija; a drugi: koji od proroka.
29A on im reèe: a vi šta mislite ko sam ja? A Petar odgovarajuæi reèe mu: ti si Hristos.
30I zaprijeti im da nikom ne kazuju za njega.
31I poèe ih uèiti da sinu èovjeèijemu valja mnogo postradati, i da æe ga okriviti starješine i glavari sveštenièki i književnici, i da æe ga ubiti, i treæi dan da æe ustati.
32I govoraše o tom ne ustruèavajuæi se. I Petar uze ga i poèe ga odvraæati.
33A on obrnuvši se i pogledavši na uèenike svoje zaprijeti Petru govoreæi: idi od mene sotono; jer ti ne misliš što je Božije nego što je ljudsko.
34I dozvavši narod s uèenicima svojima reèe im: ko hoæe za mnom da ide neka se odreèe sebe i uzme krst svoj, i za mnom ide.
35Jer ko hoæe dušu svoju da saèuva, izgubiæe je; a ko izgubi dušu svoju mene radi i jevanðelja onaj æe je saèuvati.
36Jer kakva je korist èovjeku ako zadobije sav svijet a duši svojoj naudi?
37Ili kakav æe otkup dati èovjek za dušu svoju?
38Jer ko se postidi mene i mojijeh rijeèi u rodu ovome preljubotvornome i grješnom, i sin æe se èovjeèij postidjeti njega kad doðe u slavi oca svojega s anðelima svetima.