1Kaza im pak i prièu kako se treba svagda moliti Bogu, i ne dati da dotuži,
2Govoreæi: u jednome gradu bijaše jedan sudija koji se Boga ne bojaše i ljudi ne stiðaše.
3A u onome gradu bijaše jedna udovica i dolažaše k njemu govoreæi: ne daj me mojemu suparniku.
4I ne šæadijaše zadugo. A najposlije reèe u sebi: ako se i ne bojim Boga i ljudi ne sramim,
5No buduæi da mi dosaðuje ova udovica, odbraniæu je, da mi jednako ne dolazi i ne dosaðuje.
6Tada reèe Gospod: èujte šta govori nepravedni sudija.
7Akamoli Bog neæe odbraniti izbranijeh svojijeh koji ga mole dan i noæ?
8Kažem vam da æe ih odbraniti brzo. Ali sin èovjeèij kad doðe hoæe li naæi vjeru na zemlji?
9A i drugima koji mišljahu za sebe da su pravednici i druge uništavahu kaza prièu ovu:
10Dva èovjeka uðoše u crkvu da se mole Bogu, jedan farisej a drugi carinik.
11Farisej stade i moljaše se u sebi ovako: Bože! hvalim te što ja nijesam kao ostali ljudi: hajduci, nepravednici, preljuboèinci, ili kao ovaj carinik.
12Postim dvaput u nedjelji; dajem desetak od svega što imam.
13A carinik izdaleka stajaše, i ne šæaše ni oèiju podignuti na nebo, nego bijaše prsi svoje govoreæi: Bože! milostiv budi meni grješnome.
14Kažem vam da ovaj otide opravdan kuæi svojoj, a ne onaj. Jer svaki koji se sam podiže poniziæe se; a koji se sam ponižuje podignuæe se.
15Donošahu k njemu i djecu da ih se dotakne; a kad vidješe uèenici, zaprijetiše im.
16A Isus dozvavši ih reèe: pustite djecu neka dolaze k meni, i ne branite im; jer je takovijeh carstvo Božije.
17I kažem vam zaista: koji ne primi carstva Božijega kao dijete, neæe uæi u njega.
18I zapita ga jedan knez govoreæi: uèitelju blagi! šta da uèinim da naslijedim život vjeèni?
19A Isus reèe mu: što me zoveš blagijem? niko nije blag osim jednoga Boga.
20Zapovijesti znaš: ne èini preljube; ne ubij; ne ukradi; ne svjedoèi lažno; poštuj oca svojega i mater svoju.
21A on reèe: sve sam ovo saèuvao od mladosti svoje.
22A kad to èu Isus reèe mu: još ti jedno nedostaje: prodaj sve što imaš i razdaj siromasima; i imaæeš blago na nebu; i hajde za mnom.
23A kad on èu to postade žalostan, jer bješe vrlo bogat.
24A kad ga vidje Isus gdje postade žalostan, reèe: kako je teško uæi u carstvo Božije onima koji imaju bogatstvo!
25Lakše je kamili proæi kroz iglene uši negoli bogatome uæi u carstvo Božije.
26A oni koji slušahu rekoše: ko se dakle može spasti?
27A on reèe: što je u ljudi nemoguæe u Boga je moguæe.
28A Petar reèe: eto mi smo ostavili sve i za tobom idemo.
29A on im reèe: zaista vam kažem: nema nijednoga koji bi ostavio kuæu, ili roditelje, ili braæu, ili sestre, ili ženu, ili djecu carstva radi Božijega,
30Koji neæe primiti više u ovo vrijeme, i na onome svijetu život vjeèni.
31Uze pak dvanaestoricu i reèe im: evo idemo gore u Jerusalim, i sve æe se svršiti što su proroci pisali za sina èovjeèijega.
32Jer æe ga predati neznabošcima, i narugaæe mu se, i ružiæe ga, i popljuvaæe ga,
33I biæe ga, i ubiæe ga; i treæi dan ustaæe.
34I oni ništa od toga ne razumješe, i besjeda ova bješe od njih sakrivena, i ne razumješe što im se kaza.
35A kad se približi k Jerihonu, jedan slijepac sjeðaše kraj puta proseæi.
36A kad èu narod gdje prolazi zapita: šta je to?
37I kazaše mu da Isus Nazareæanin prolazi.
38I povika govoreæi: Isuse, sine Davidov! pomiluj me.
39I prijeæahu mu oni što iðahu naprijed da uæuti; a on još više vikaše: sine Davidov! pomiluj me.
40I Isus stade i zapovjedi da mu ga dovedu; a kad mu se približi, zapita ga
41Govoreæi: šta hoæeš da ti uèinim? A on reèe: Gospode! da progledam.
42A Isus reèe: progledaj; vjera tvoja pomože ti.
43I odmah progleda, i poðe za njim hvaleæi Boga. I svi ljudi koji vidješe hvaljahu Boga.