1Da, srebro ima žice, i zlato ima mjesto gdje se topi.
2Gvožðe se vadi iz praha, i iz kamena se topi mjed.
3Mraku postavlja meðu, i sve istražuje èovjek do kraja, i kamenje u tami i u sjenu smrtnom.
4Rijeka navre s mjesta svojega da joj niko ne može pristupiti; ali se odbije i odlazi trudom èovjeèjim.
5Iz zemlje izlazi hljeb, i pod njom je drugo, kao oganj.
6U kamenju je njezinu mjesto safiru, a ondje je prah zlatni.
7Te staze ne zna ptica, niti je vidje oko kragujevo;
8Ne ugazi je mlado zvijerje, niti njom proðe lav.
9Na kremen diže ruku svoju; prevraæa gore iz dna.
10Iz stijene izvodi potoke, i svašta dragocjeno vidi mu oko.
11Ustavlja rijeke da ne teku, i što je sakriveno iznosi na vidjelo.
12Ali mudrost gdje se nalazi? i gdje je mjesto razumu?
13Ne zna joj èovjek cijene, niti se nahodi u zemlji živijeh.
14Bezdana veli: nije u meni; i more veli: nije kod mene.
15Ne može se dati èisto zlato za nju, niti se srebro izmjeriti u promjenu za nju.
16Ne može se cijeniti zlatom Ofirskim, ni dragim onihom ni safirom.
17Ne može se izjednaèiti s njom ni zlato ni kristal, niti se može promijeniti za zaklade zlatne.
18Od korala i bisera nema spomena, jer je vrijednost mudrosti veæa nego dragom kamenju.
19Ne može se s njom izjednaèiti topaz Etiopski, niti se može cijeniti èistijem zlatom.
20Otkuda dakle dolazi mudrost? i gdje je mjesto razumu?
21Sakrivena je od oèiju svakoga živoga, i od ptica nebeskih zaklonjena.
22Pogibao i smrt govore: ušima svojima èusmo slavu njezinu.
23Bog zna put njezin, i poznaje mjesto njezino.
24Jer gleda do krajeva zemaljskih i vidi sve što je pod svijem nebom.
25Kad davaše vjetru težinu, i mjeraše vodu mjerom,
26Kad postavljaše zakon daždu i put munji gromovnoj.
27Još je onda vidje i oglasi je, uredi je i pretraži je.
28A èovjeku reèe: gle, strah je Božji mudrost, i uklanjati se oda zla jest razum.