1Èuj, narode moj, nauk moj, prigni uho svoje k rijeèima usta mojih.
2Otvoram za prièu usta svoja, kazaæu stare pripovijetke.
3Što slušasmo i doznasmo, i što nam kazivaše oci naši,
4Neæemo zatajiti od djece njihove, naraštaju poznom javiæemo slavu Gospodnju i silu njegovu i èudesa koja je uèinio.
5Svjedoèanstvo podiže u Jakovu, i u Izrailju postavi zakon, koji dade ocima našim da ga predadu djeci svojoj;
6Da bi znao potonji naraštaj, djeca koja æe se roditi, pa i oni da bi kazivali svojoj djeci
7Da polažu na Boga nadanje svoje, i ne zaboravljaju djela Božijih, i zapovijesti njegove da drže;
8I da ne budu kao oci njihovi, rod nevaljao i uporan, rod koji ne bješe tvrd srcem svojim, niti vjeran Bogu duhom svojim.
9Sinovi Jefremovi naoružani, koji strijeljaju iz luka, vratiše se natrag, kad bijaše boj.
10Ne saèuvaše zavjeta Božijega, i po zakonu njegovu ne htješe hoditi.
11Zaboraviše djela njegova, i èudesa, koja im je pokazao,
12Kako pred ocima njihovijem uèini èudesa u zemlji Misirskoj, na polju Soanu;
13Razdvoji more, i provede ih, od vode naèini zid;
14I vodi ih danju oblakom, i svu noæ svijetlijem ognjem;
15Raskida stijene u pustinji, i poji ih kao iz velike bezdane;
16Izvodi potoke iz kamena, i vodi vodu rijekama.
17Ali oni još jednako griješiše njemu, i gnjeviše višnjega u pustinji.
18I kušaše Boga u srcu svom, ištuæi jela po volji svojoj,
19I vikaše na Boga, i rekoše: “može li Bog zgotoviti trpezu u pustinji?
20Evo! on udari u kamen, i poteèe voda, i rijeke ustadoše; može li i hljeba dati? hoæe li i mesa postaviti narodu svojemu?”
21Gospod èu i razljuti se, i oganj se razgorje na Jakova, i gnjev se podiže na Izrailja.
22Jer ne vjerovaše Bogu i ne uzdaše se u pomoæ njegovu.
23Tada zapovjedi oblacima odozgo, i otvori vrata nebeska,
24I pusti, te im podaždje mana za jelo, i hljeb nebeski dade im.
25Hljeba anðelskoga jeðaše èovjek; posla im jela do sitosti.
26Pusti nebom ustoku, i navede silom svojom jug;
27I kao prahom zasu ih mesom, i kao pijeskom morskim pticama krilatim;
28Pobaca ih sred okola njihova, oko šatora njihovijeh.
29I najedoše se i dade im što su željeli.
30Ali ih još i ne proðe želja, još bješe jelo u ustima njihovijem,
31Gnjev se Božji podiže na njih i pomori najjaèe meðu njima, i mladiæe u Izrailju pobi.
32Preko svega toga još griješiše, i ne vjerovaše èudesima njegovijem.
33I pusti, te dani njihovi prolaziše uzalud, i godine njihove u strahu.
34Kad ih ubijaše, onda pritjecahu k njemu, i obraæahu se i iskahu Boga;
35I pominjahu da je Bog obrana njihova, i višnji izbavitelj njihov.
36Laskahu mu ustima svojima, i jezikom svojim lagahu mu.
37A srce njihovo ne bješe njemu vjerno, i ne bijahu tvrdi u zavjetu njegovu.
38Ali on bješe milostiv, i pokrivaše grijeh, i ne pomori ih, èesto ustavljaše gnjev svoj, i ne podizaše sve jarosti svoje.
39Opominjaše se da su tijelo, vjetar, koji prolazi i ne vraæa se.
40Koliko ga puta rasrdiše u pustinji, i uvrijediše u zemlji gdje se ne živi!
41Sve nanovo kušaše Boga, i sveca Izrailjeva dražiše.
42Ne sjeæaše se ruke njegove i dana, u koji ih izbavi iz nevolje,
43U koji uèini u Misiru znake svoje i èudesa svoja na polju Soanu;
44I provrže u krv rijeke njihove i potoke njihove, da ne mogoše piti.
45Posla na njih bubine da ih kolju, i žabe da ih more.
46Ljetinu njihovu dade crvu, i muku njihovu skakavcima.
47Vinograde njihove pobi gradom, i smokve njihove slanom.
48Gradu predade stoku njihovu, i stada njihova munji.
49Posla na njih ognjeni gnjev svoj, jarost, srdnju i mržnju, èetu zlijeh anðela.
50Ravni stazu gnjevu svojemu, ne èuva duša njihovijeh od smrti, i život njihov predade pomoru.
51Pobi sve prvence u Misiru, prvi porod po kolibama Hamovijem.
52I povede narod svoj kao ovce, i vodi ih kao stado preko pustinje.
53Vodi ih pouzdano, i oni se ne bojaše, a neprijatelje njihove zatrpa more.
54I dovede ih na mjesto svetinje svoje, na ovu goru, koju zadobi desnica njegova.
55Odagna ispred lica njihova narode; ždrijebom razdijeli njihovo dostojanje, i po šatorima njihovijem naseli koljena Izrailjeva.
56Ali oni kušaše i srdiše Boga višnjega i uredaba njegovijeh ne saèuvaše.
57Odustaše i odvrgoše se, kao i oci njihovi, slagaše kao rðav luk.
58Uvrijediše ga visinama svojim, i idolima svojim razdražiše ga.
59Bog èu i razgnjevi se i rasrdi se na Izrailja veoma.
60Ostavi naselje svoje u Silomu, šator, u kojem življaše s ljudma.
61I opravi u ropstvo slavu svoju, i krasotu svoju u ruke neprijateljeve.
62I predade maèu narod svoj, i na dostojanje svoje zaplamtje se.
63Mladiæe njegove jede oganj, i djevojkama njegovijem ne pjevaše svatovskih pjesama;
64Sveštenici njegovi padaše od maèa, i udovice njegove ne plakaše.
65Najposlije kao iza sna probudi se Gospod, prenu se kao junak kad se napije vina.
66I pobi neprijatelje svoje s leða, vjeènoj sramoti predade ih.
67I ne htje šatora Josifova, i koljena Jefremova ne izabra.
68Nego izabra koljeno Judino, goru Sion, koja mu omilje.
69I sagradi svetinju svoju kao gornje svoje stanove, i kao zemlju utvrdi je dovijeka.
70I izabra Davida slugu svojega, i uze ga od torova ovèijih,
71I od dojilica dovede ga da pase narod njegov, Jakova, i našljedstvo njegovo, Izrailja.
72I on ih pase èistijem srcem, i vodi ih mudrijem rukama.