1Zato da ostavimo poèetak Hristove nauke i da se damo na savršenstvo: da ne postavljamo opet temelja pokajanja od mrtvijeh djela, i vjere u Boga,
2Nauke krštenja, i metanja ruku, i vaskrsenija mrtvijeh, i suda vjeènoga.
3I ovo æemo uèiniti ako Bog dopusti.
4Jer nije moguæe one koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dara nebeskoga, postali zajednièari Duha svetoga,
5I okusili dobre rijeèi Božije, i sile onoga svijeta, i otpali,
6Opet obnoviti na pokajanje, jer sami sebi nanovo raspinju i ruže sina Božijega.
7Jer zemlja koja pije dažd što èesto na nju pada, i koja raða povræe dobro onima koji je rade, prima blagoslov od Boga;
8A koja iznosi trnje i èièak, nepotrebna je i kletve blizu, koja se najposlije sažeže.
9Ali od vas, ljubazni, nadamo se boljemu i što se drži spasenija, ako i govorimo tako.
10Jer Bog nije nepravedan da zaboravi djelo vaše i trud ljubavi koju pokazaste u ime njegovo, posluživši svetima i služeæi.
11Ali želimo da svaki od vas pokaže to isto staranje da se nad održi tvrdo do samoga kraja;
12Da ne budete ljenivi, nego da se ugledate na one koji vjerom i trpljenjem dobijaju obeæanja.
13Jer kad Bog Avraamu obeæa, ne imajuæi nièim veæijem da se zakune, zakle se sobom,
14Govoreæi: zaista blagosiljajuæi blagosloviæu te, i umnožavajuæi umnožiæu te.
15I tako trpeæi dugo, dobi obeæanje.
16Jer se ljudi veæijem kunu, i svakoj njihovoj svaði svršetak je zakletva za potvrðenje.
17Zato i Bog kad šæaše našljednicima obeæanja obilnije da pokaže tvrðu savjeta svojega, uèini posrednika kletvu;
18Da bi u dvjema nepokolebljivijem stvarima, u kojima Bogu nije moguæe slagati, imali jaku utjehu mi koji smo pribjegli da se uhvatimo za nad koji nam je dan,
19Koji imamo kao tvrd i pouzdan lenger duše, koji ulazi i za najdalje zavjese,
20Gdje Isus uðe naprijed za nas, postavši poglavar sveštenièki dovijeka po redu Melhisedekovu.