1I ušavši u laðu prijeðe i doðe u svoj grad.
2I gle, donesoše mu uzeta koji ležaše na odru. I vidjevši Isus vjeru njihovu reèe uzetome: ne boj se, sinko, opraštaju ti se grijesi tvoji.
3I gle, neki od književnika rekoše u sebi: ovaj huli na Boga.
4I videæi Isus pomisli njihove reèe: zašto zlo mislite u srcima svojijem?
5Jer šta je lakše reæi: opraštaju ti se grijesi; ili reæi: ustani i hodi?
6Ali da znate da vlast ima sin èovjeèij na zemlji opraštati grijehe tada reèe uzetome): ustani, uzmi odar svoj i idi doma.
7I ustavši otide doma.
8A ljudi videæi èudiše se, i hvališe Boga, koji je dao vlast takovu ljudima.
9I odlazeæi Isus odande vidje èovjeka gdje sjedi na carini, po imenu Mateja, i reèe mu: hajde za mnom. I ustavši otide za njim.
10I kad jeðaše u kuæi, gle, mnogi carinici i grješnici doðoše i jeðahu s Isusom i s uèenicima njegovijem.
11I vidjevši to fariseji govorahu uèenicima njegovijem: zašto s carinicima i grješnicima uèitelj vaš jede i pije?
12A Isus èuvši to reèe im: ne trebaju zdravi ljekara nego bolesni.
13Nego idite i nauèite se šta znaèi: milosti hoæu, a ne priloga. Jer ja nijesam došao da zovem pravednike no grješnike na pokajanje.
14Tada pristupiše k njemu uèenici Jovanovi govoreæi: zašto mi i fariseji postimo mnogo, a uèenici tvoji ne poste?
15A Isus reèe im: eda li mogu svatovi plakati dok je s njima ženik? Nego æe doæi vrijeme kad æe se oteti od njih ženik, i onda æe postiti.
16Jer niko ne meæe nove zakrpe na staru haljinu; jer æe zakrpa odadrijeti od haljine, i gora æe rupa biti.
17Niti se ljeva vino novo u mjehove stare; inaèe mjehovi prodru se i vino se prolije, i mjehovi propadnu. Nego se ljeva vino novo u mjehove nove, i oboje se saèuva.
18Dok on tako govoraše njima, gle, knez nekakav doðe i klanjaše mu se govoreæi: kæi moja sad umrije; nego doði i metni na nju ruku svoju, i oživljeæe.
19I ustavši Isus za njim poðe i uèenici njegovi.
20I gle, žena koja je dvanaest godina bolovala od teèenja krvi pristupi sastrag i dohvati mu se skuta od haljine njegove.
21Jer govoraše u sebi: samo ako se dotaknem haljine njegove, ozdraviæu.
22A Isus obazrevši se i vidjevši je reèe: ne boj se, kæeri; vjera tvoja pomogla ti je. I ozdravi žena od toga èasa.
23I došavši Isus u dom knežev i vidjevši sviraèe i ljude zabunjene
24Reèe im: otstupite, jer djevojka nije umrla, nego spava. I potsmijevahu mu se.
25A kad istjera ljude, uðe, i uhvati je za ruku, i usta djevojka.
26I otide glas ovaj po svoj zemlji onoj.
27A kad je Isus odlazio odande, za njim iðahu dva slijepca vièuæi i govoreæi: pomiluj nas, sine Davidov!
28A kad doðe u kuæu, pristupiše k njemu slijepci, i reèe im Isus: vjerujete li da mogu to uèiniti? A oni mu rekoše: da, Gospode.
29Tada dohvati se oèiju njihovijeh govoreæi: po vjeri vašoj neka vam bude.
30I otvoriše im se oèi. I zaprijeti im Isus govoreæi: gledajte da niko ne dozna.
31A oni izišavši razglasiše ga po svoj zemlji onoj.
32Kad oni pak iziðu, gle, dovedoše k njemu èovjeka nijema i bijesna.
33I pošto izgna ðavola, progovori nijemi. I divljaše se narod govoreæi: nigda se toga nije vidjelo u Izrailju.
34A fariseji govorahu: pomoæu kneza ðavolskog izgoni ðavole.
35I prohoðaše Isus po svijem gradovima i selima uèeæi po zbornicama njihovijem i propovijedajuæi jevanðelje o carstvu, i iscjeljujuæi svaku bolest i svaku nemoæ po ljudima.
36A gledajuæi ljude sažali mu se, jer bijahu smeteni i rasijani kao ovce bez pastira.
37Tada reèe uèenicima svojijem: žetve je mnogo, a poslenika malo.
38Molite se dakle gospodaru od žetve da izvede poslenike na žetvu svoju.