1I kad on u jedan od onijeh dana uèaše narod u crkvi i propovijedaše jevanðelje, doðoše glavari sveštenièki i književnici sa starješinama,
2I rekoše mu govoreæi: kaži nam kakvom vlasti to èiniš? Ili ko ti je dao vlast tu?
3A on odgovarajuæi reèe im: i ja æu vas upitati jednu rijeè, i kažite mi:
4Krštenje Jovanovo ili bi s neba ili od ljudi?
5A oni pomišljahu u sebi govoreæi: ako reèemo s neba, reæi æe: zašto mu dakle ne vjerovaste?
6Ako li reèemo: od ljudi, sav æe nas narod pobiti kamenjem; jer svi vjerovahu da Jovan bješe prorok.
7I odgovoriše: ne znamo otkuda.
8A Isus im reèe: ni ja vama neæu kazati kakvom vlasti ovo èinim.
9A narodu poèe kazivati prièu ovu: jedan èovjek posadi vinograd, i dade ga vinogradarima pa otide na podugo vremena.
10I u vrijeme posla k vinogradarima slugu da mu dadu od roda vinogradskoga; ali vinogradari izbiše ga, i poslaše prazna.
11I posla opet drugoga slugu; a oni i onoga izbiše i osramotivši poslaše prazna.
12I posla opet treæega; a oni i onoga raniše, i istjeraše.
13Onda reèe gospodar od vinograda: šta æu èiniti? Da pošljem sina svojega ljubaznoga: eda se kako zastide kad vide njega.
14A vinogradari vidjevši njega mišljahu u sebi govoreæi: ovo je našljednik; hodite da ga ubijemo da naše bude dostojanje.
15I izvedoše ga napolje iz vinograda i ubiše. Šta æe dakle uèiniti njima gospodar od vinograda?
16Doæi æe i pogubiæe ove vinogradare, i daæe vinograd drugima. A oni što slušahu rekoše: ne dao Bog!
17A on pogledavši na njih reèe: šta znaèi dakle ono u pismu: kamen koji odbaciše zidari onaj posta glava od ugla?
18Svaki koji padne na taj kamen razbiæe se; a na koga on padne satræe ga.
19I gledahu glavari sveštenièki i književnici u onaj èas da dignu ruke na nj; ali se pobojaše naroda, jer razumješe da njima ovu prièu kaza.
20I pažahu na njega, i poslaše vrebaèe, koji se graðahu kao da su pobožni: ne bi li ga uhvatili u rijeèi da ga predadu poglavarima i vlasti sudijnoj.
21I upitaše ga govoreæi: uèitelju! znamo da pravo govoriš i uèiš, i ne gledaš ko je ko, nego zaista uèiš putu Božijemu:
22Treba li nam æesaru davati haraè, ili ne?
23A on razumjevši njihovo lukavstvo reèe im: šta me kušate?
24Pokažite mi dinar; èij je na njemu obraz i natpis? A oni odgovarajuæi rekoše: æesarev.
25A on im reèe: podajte dakle što je æesarevo æesaru, a što je Božije Bogu.
26I ne mogoše rijeèi njegove pokuditi pred narodom; i diviše se odgovoru njegovu, i umukoše.
27A pristupiše neki od sadukeja koji kažu da nema vaskrsenija, i pitahu ga
28Govoreæi: uèitelju! Mojsije nam napisa: ako kome umre brat koji ima ženu, i umre bez djece, da brat njegov uzme ženu, i da podigne sjeme bratu svojemu.
29Bijaše sedam braæe, i prvi uze ženu, i umrije bez djece;
30I uze drugi ženu, i on umrije bez djece;
31I treæi je uze; a tako i svi sedam; i ne ostaviše djece, i pomriješe;
32A poslije sviju umrije i žena.
33O vaskrseniju dakle koga æe od njih biti žena? jer je ona sedmorici bila žena.
34I odgovarajuæi Isus reèe im: djeca ovoga svijeta žene se i udaju;
35A koji se udostoje dobiti onaj svijet i vaskrsenije iz mrtvijeh niti æe se ženiti ni udavati;
36Jer više ne mogu umrijeti; jer su kao anðeli; i sinovi su Božiji kad su sinovi vaskrsenija.
37A da mrtvi ustaju, i Mojsije pokaza kod kupine gdje naziva Gospoda Boga Avraamova i Boga Isakova i Boga Jakovljeva.
38A Bog nije Bog mrtvijeh nego živijeh; jer su njemu svi živi.
39A neki od književnika odgovarajuæi rekoše: uèitelju! dobro si kazao.
40I veæ ne smijahu ništa da ga zapitaju. A on im reèe:
41Kako govore da je Hristos sin Davidov?
42Kad sam David govori u psaltiru: reèe Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane,
43Dok položim neprijatelje tvoje podnožje nogama tvojima.
44David dakle njega naziva Gospodom; pa kako mu je sin?
45A kad sav narod slušaše, reèe uèenicima svojijem:
46Èuvajte se od književnika, koji hoæe da idu u dugaèkijem haljinama, i traže da im se klanja po ulicama, i prvijeh mjesta po zbornicama, i zaèelja na gozbama;
47Koji jedu kuæe udovièke, i lažno se mole Bogu dugo. Oni æe još veæma biti osuðeni.