1Nije li èovjek na vojsci na zemlji? a dani njegovi nijesu li kao dani nadnièarski?
2Kao što sluga uzdiše za sjenom i kao što nadnièar èeka da svrši,
3Tako su meni dati u našljedstvo mjeseci zaludni i noæi muène odreðene mi.
4Kad legnem, govorim: kad æu ustati? i kad æe proæi noæ? i sitim se prevræuæi se do svanuæa.
5Tijelo je moje obuèeno u crve i u grude zemljane, koža moja puca i rašèinja se.
6Dani moji brži biše od èunka, i proðoše bez nadanja.
7Opomeni se da je moj život vjetar, da oko moje neæe više vidjeti dobra,
8Niti æe me vidjeti oko koje me je viðalo; i tvoje oèi kad pogledaju na me, mene neæe biti.
9Kao što se oblak razilazi i nestaje ga, tako ko siðe u grob, neæe izaæi,
10Neæe se više vratiti kuæi svojoj, niti æe ga više poznati mjesto njegovo.
11Zato ja neæu braniti ustima svojim, govoriæu u tuzi duha svojega, naricati u jadu duše svoje.
12Eda li sam more ili kit, te si namjestio stražu oko mene?
13Kad reèem: potješiæe me odar moj, postelja æe mi moja oblakšati tužnjavu,
14Tada me strašiš snima i prepadaš me utvarama,
15Te duša moja voli biti udavljena, voli smrt nego kosti moje.
16Dodijalo mi je; neæu dovijeka živjeti; proði me se; jer su dani moji taština.
17Šta je èovjek da ga mnogo cijeniš i da mariš za nj?
18Da ga pohodiš svako jutro, i svaki èas kušaš ga?
19Kad æeš se odvratiti od mene i pustiti me da progutam pljuvanku svoju?
20Zgriješio sam; šta æu ti èiniti, o èuvaru ljudski? zašto si me metnuo sebi za biljegu, te sam sebi na tegobu?
21Zašto mi ne oprostiš grijeh moj i ne ukloniš moje bezakonje? jer æu sad leæi u prah, i kad me potražiš, mene neæe biti.