1A Jov odgovori i reèe:
2Dokle æete muèiti dušu moju i satirati me rijeèima?
3Veæ ste me deset puta naružili; nije vas stid što tako navaljujete na me?
4Ali ako sam doista pogriješio, pogrješka æe moja ostati kod mene.
5Ako li se još hoæete da dižete na me i da me korite mojom sramotom,
6Onda znajte da me je Bog oborio i mrežu svoju razapeo oko mene.
7Eto, vièem na nepravdu, ali se ne slušam; vapijem, ali nema suda.
8Zagradio je put moj da ne mogu proæi; na staze moje metnuo je mrak.
9Svukao je s mene slavu moju i skinuo vijenac s glave moje.
10Porušio me je otsvuda, da me nema; i kao drvo išèupao je nadanje moje.
11Raspalio se na me gnjev njegov, i uzeo me je meðu neprijatelje svoje.
12Vojske njegove doðoše sve zajedno i nasuše sebi put k meni, i stadoše u oko okolo šatora mojega.
13Braæu moju udaljio je od mene, i znanci moji tuðe se od mene.
14Bližnji moji ostaviše me, i znanci moji zaboraviše me.
15Domašnji moji i moje sluškinje gledaju me kao tuðina; stranac sam u oèima njihovijem.
16Zovem slugu svojega, a on se ne odziva, a molim ga ustima svojim.
17Dah je moj mrzak ženi mojoj, a preklinjem je sinovima utrobe svoje.
18Ni djeca ne haju za me; kad ustanem, ruže me.
19Mrzak sam svjema najvjernijim svojim, i koje ljubljah postaše mi protivnici.
20Za kožu moju kao za meso moje prionuše kosti moje; jedva osta koža oko zuba mojih.
21Smilujte se na me, smilujte se na me, prijatelji moji, jer se ruka Božija dotakla mene.
22Zašto me gonite kao Bog, i mesa mojega ne možete da se nasitite?
23O kad bi se napisale rijeèi moje! kad bi se stavile u knjigu!
24Pisaljkom gvozdenom i olovom na kamenu za vjeèni spomen kad bi se urezale!
25Ali znam da je živ moj iskupitelj, i na pošljedak da æe stati nad prahom.
26I ako se ova koža moja i rašèini, opet æu u tijelu svom vidjeti Boga.
27Ja isti vidjeæu ga, i oèi moje gledaæe ga, a ne drugi. A bubrega mojih nestaje u meni.
28Nego bi trebalo da reèete: zašto ga gonimo? kad je korijen besjede u meni.
29Bojte se maèa; jer je maè osveta za bezakonje; i znajte da ima sud.