1A Isus prije pashe na šest dana doðe u Vitaniju gdje bješe Lazar što umrije, koga podiže iz mrtvijeh.
2Ondje mu pak zgotoviše veèeru, i Marta služaše, a i Lazar sjeðaše s njim za trpezom;
3A Marija uzevši litru pravoga nardova mnogocjenoga mira pomaza noge Isusove, i otr kosom svojom noge njegove; a kuæa se napuni mirisa od mira.
4Onda reèe jedan od uèenika njegovijeh, Juda Simonov Iskariotski, koji ga poslije izdade:
5Zašto se ovo miro ne prodade za trista groša i ne dade siromasima?
6A ovo ne reèe što se staraše za siromahe, nego što bješe lupež, i imaše kovèežiæ, i nošaše što se metaše u nj.
7A Isus reèe: ne dirajte u nju; ona je to dohranila za dan mojega pogreba;
8Jer siromahe svagda imate sa sobom, a mene nemate svagda.
9Razumje pak mnogi narod iz Judeje da je ondje i doðoše ne samo Isusa radi nego i da vide Lazara kojega podiže iz mrtvijeh.
10A glavari sveštenièki dogovoriše se da i Lazara ubiju;
11Jer mnogi njega radi iðahu iz Judeje i vjerovahu Isusa.
12A sjutradan mnogi od naroda koji bješe došao na praznik, èuvši da Isus ide u Jerusalim
13Uzeše grane od finika i iziðoše mu na susret, i vikahu govoreæi: osana! blagosloven koji ide u ime Gospodnje, car Izrailjev.
14A Isus našavši magare usjede na nj, kao što je pisano:
15Ne boj se kæeri Sionova, evo car tvoj ide sjedeæi na magaretu.
16Ali ovo uèenici njegovi ne razumješe prije: nego kad se proslavi Isus onda se opomenuše da ovo bješe za njega pisano, i ovo mu uèiniše.
17A narod svjedoèaše koji bješe prije s njim kad Lazara izazva iz groba i podiže ga iz mrtvijeh.
18Zato ga i srete narod, jer èuše da on uèini ovo èudo.
19A fariseji govorahu meðu sobom: vidite da ništa ne pomaže? gle, svijet ide za njim.
20A bijahu neki Grci meðu onima koji bijahu došli na praznik da se mole Bogu.
21Oni dakle pristupiše k Filipu, koji bješe iz Vitsaide Galilejske, i moljahu ga govoreæi: gospodine! mi bismo htjeli da vidimo Isusa.
22Doðe Filip i kaza Andriji, a Andrija i Filip opet kazaše Isusu.
23A Isus odgovori im govoreæi: doðe èas da se proslavi sin èovjeèij.
24Zaista, zaista vam kažem: ako zrno pšenièno padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane; ako li umre mnogo roda rodi:
25Koji ljubi dušu svoju izgubiæe je, a ko mrzi na dušu svoju na ovom svijetu, saèuvaæe je za život vjeèni.
26Ko meni služi, za mnom nek ide, i gdje sam ja ondje i sluga moj neka bude; i ko meni služi onoga æe poštovati otac moj.
27Sad je duša moja žalosna; i šta da kažem? Oèe! saèuvaj me od ovoga èasa; ali zato doðoh na èas ovaj.
28Oèe! proslavi ime svoje! Tada glas doðe s neba: i proslavio sam, i opet æu proslaviti.
29A kad èu narod koji stajaše, govorahu: grom zagrmi; a drugi govorahu: anðeo mu govori.
30Isus odgovori i reèe: ovaj glas ne bi mene radi nego naroda radi.
31Sad je sud ovome svijetu; sad æe biti istjeran knez ovoga svijeta napolje.
32I kad ja budem podignut od zemlje, sve æu privuæi k sebi.
33A ovo govoraše da pokaže kakvom æe smrti umrijeti.
34Narod mu odgovori: mi èusmo iz zakona da æe Hristos ostati vavijek; kako ti govoriš da se sinu èovjeèijemu valja podignuti? Ko je taj sin èovjeèij?
35A Isus im reèe: još je malo vremena vidjelo s vama; hodite dok vidjelo imate da vas tama ne obuzme; jer ko hodi po tami ne zna kuda ide.
36Dok vidjelo imate vjerujte vidjelo, da budete sinovi vidjela. Rekavši ovo Isus otide i sakri se od njih.
37Ako je i èinio tolika èudesa pred njima, opet ga ne vjerovahu;
38Da se zbude rijeè Isaije proroka koji reèe: Gospode! ko vjerova govorenju našemu? i ruka Gospodnja kome se otkri?
39Zato ne mogahu vjerovati, jer opet reèe Isaija:
40Zaslijepio je oèi njihove i okamenio srca njihova, da ne vide oèima ni srcem razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim.
41Ovo reèe Isaija kad vidje slavu njegovu i govori za njega.
42Ali opet i od knezova mnogi ga vjerovaše; nego radi fariseja ne priznavahu, da ne bi bili izgnani iz zbornice;
43Jer im veæma omilje slava ljudska nego slava Božija.
44A Isus povika i reèe: ko mene vjeruje ne vjeruje mene, nego onoga koji me posla;
45I ko vidi mene vidi onoga koji me posla.
46Ja doðoh vidjelo na svijet, da nijedan koji me vjeruje ne ostane u tami.
47I ko èuje moje rijeèi i ne vjeruje, ja mu neæu suditi; jer ja ne doðoh da sudim svijetu, nego da spasem svijet.
48Koji se odrièe mene, i ne prima rijeèi mojijeh, ima sebi sudiju: rijeè koju ja govorih ona æe mu suditi u pošljednji dan;
49Jer ja od sebe ne govorih, nego otac koji me posla on mi dade zapovijest šta æu kazati i šta æu govoriti.
50I znam da je zapovijest njegova život vjeèni. Što ja dakle govorim onako govorim kao što mi reèe otac.