1Èuj dakle, Jove, besjedu moju, i slušaj sve rijeèi moje.
2Evo, sad otvoram usta svoja; govori jezik moj u ustima mojim.
3Po pravom srcu mom biæe rijeèi moje, i misao èistu izreæi æe usne moje.
4Duh Božji stvorio me je, i dah svemoguæega dao mi je život.
5Ako možeš, odgovori mi, pripravi se i stani mi nasuprot.
6Evo, ja æu biti mjesto Boga, kao što si rekao; od kala sam naèinjen i ja.
7Eto, strah moj neæe te strašiti, i ruka moja neæe te tištati.
8Rekao si dakle preda mnom, i èuo sam glas tvojih rijeèi:
9Èist sam, bez grijeha, prav sam i nema bezakonja na meni.
10Evo, traži zadjevicu sa mnom, drži me za svoga neprijatelja.
11Meæe u klade noge moje, vreba po svijem stazama mojim.
12Eto, u tom nijesi pravedan, odgovaram ti; jer je Bog veæi od èovjeka.
13Zašto se preš s njim, što za sva djela svoja ne odgovara?
14Jedanput govori Bog i dva puta; ali èovjek ne pazi.
15U snu, u utvari noænoj, kad tvrd san padne na ljude, kad spavaju u postelji,
16Tada otvora uho ljudima i nauku im zapeèaæava,
17Da bi odvratio èovjeka od djela njegova, i zaklonio od njega oholost;
18Da bi saèuvao dušu njegovu od jame, i život njegov da ne naiðe na maè.
19I kara ga bolovima na postelji njegovoj, i sve kosti njegove teškom bolešæu.
20Tako da se životu njegovu gadi hljeb i duši njegovoj jelo najmilije;
21Nestaje tijela njegova naoèigled, i izmalaju se kosti njegove, koje se prije nijesu vidjele,
22I duša se njegova približuje grobu, i život njegov smrti.
23Ako ima glasnika, tumaèa, jednoga od tisuæe, koji bi kazao èovjeku dužnost njegovu,
24Tada æe se smilovati na nj, i reæi æe: izbavi ga da ne otide u grob; našao sam otkup.
25I pomladiæe se tijelo njegovo kao u djeteta, i povratiæe se na dane mladosti svoje,
26Moliæe se Bogu, i pomilovaæe ga, i gledaæe lice njegovo radujuæi se, i vratiæe èovjeku po pravdi njegovoj.
27Gledajuæi ljudi reæi æe: bijah zgriješio, i što je pravo izvrnuo, ali mi ne pomože.
28On izbavi dušu moju da ne otide u jamu, i život moj da gleda svjetlost.
29Gle, sve ovo èini Bog dva puta i tri puta èovjeku,
30Da bi povratio dušu njegovu od jame, da bi ga obasjavala svjetlost živijeh.
31Pazi, Jove, slušaj me, muèi, da ja govorim.
32Ako imaš što reæi, odgovori mi; govori, jer sam te rad opravdati;
33Ako li ne, slušaj ti mene; muèi, i nauèiæu te mudrosti.