1Dodijao je duši mojoj život moj; pustiæu od sebe tužnjavu svoju, govoriæu u jadu duše svoje.
2Reæi æu Bogu: nemoj me osuditi; kaži mi zašto se preš sa mnom.
3Je li ti milo da èiniš silu, da odbacuješ djelo ruku svojih i savjet bezbožnièki obasjavaš?
4Jesu li u tebe oèi tjelesne? vidiš li kao što vidi èovjek?
5Jesu li dani tvoji kao dani èovjeèji, i godine tvoje kao vijek ljudski,
6Te istražuješ moje bezakonje i za grijeh moj razbiraš?
7Ti znaš da nijesam kriv, i nema nikoga ko bi izbavio iz tvoje ruke.
8Tvoje su me ruke stvorile i naèinile, i ti me otsvuda potireš.
9Opomeni se da si me kao od kala naèinio, i opet æeš me u prah obratiti.
10Nijesi li me kao mlijeko slio i kao sir usirio me?
11Navukao si na me kožu i meso, i kostima i žilama spleo si me.
12Životom i milošæu darivao si me; i staranje tvoje èuvalo je duh moj.
13I sakrio si to u srcu svojem; ali znam da je u tebe.
14Ako sam zgriješio, opazio si me, i nijesi me oprostio bezakonja mojega.
15Ako sam skrivio, teško meni! ako li sam prav, ne mogu podignuti glave, pun sramote i videæi muku svoju.
16I ako se podigne, goniš me kao lav, i opet èiniš èudesa na meni.
17Ponavljaš svjedoèanstva svoja protiv mene, i umnožavaš gnjev svoj na me; vojske jedna za drugom izlaze na me.
18Zašto si me izvadio iz utrobe? o da umrijeh! da me ni oko ne vidje!
19Bio bih kao da nigda nijesam bio; iz utrobe u grob bio bih odnesen.
20Nije li malo dana mojih? prestani dakle i okani me se da se malo oporavim,
21Prije nego otidem odakle se neæu vratiti, u zemlju tamnu i u sjen smrtni,
22U zemlju tamnu kao mrak i u sjen smrtni, gdje nema promjene i gdje je vidjelo kao tama.