1Doðe pak u Dervu i u Listru, i gle, ondje bješe neki uèenik, po imenu Timotije, sin neke žene Jevrejke koja vjerovaše, a oca Grka;
2Za njega dobro svjedoèahu braæa koja bijahu u Listri i u Ikoniji.
3Ovoga namisli Pavle da uzme sa sobom; i uze ga, i obreza Jevreja radi koji bijahu u onijem mjestima: jer svi znadijahu oca njegova da bješe Grk.
4I kad prolažahu po gradovima, predavaše im da drže uredbe koje urediše apostoli i starješine u Jerusalimu.
5A crkve se utvrðivahu u vjeri, i svaki dan bivaše ih više.
6A kad proðoše Frigiju i Galatijsku zemlju, zabrani im Duh sveti govoriti rijeè u Aziji.
7A kad doðoše u Misiju šæadijahu da idu u Vitiniju, i Duh ne dade.
8A kad proðoše Misiju, siðoše u Troadu.
9I Pavlu se javi utvara noæu: bješe jedan èovjek iz Maæedonije, i stajaše moleæi ga i govoreæi: doði u Maæedoniju i pomozi nam.
10A kad vidje utvaru, odmah gledasmo da iziðemo u Maæedoniju, doznavši da nas Gospod pozva da im propovijedamo jevanðelje.
11A kad se odvezosmo iz Troade, doðosmo u Samotrak, i sjutradan u Neapolj,
12A odande u Filibu, koje je prvi grad zemlje Maæedonije, naselje Rimsko; i u onom gradu ostasmo nekoliko dana.
13A u dan subotni iziðosmo iz grada k vodi gdje bješe bogomolja; i sjedavši govorismo k ženama koje se bijahu sabrale.
14I jedna bogobojazna žena, po imenu Lidija, iz grada Tijatirskoga, koja prodavaše skerlet, slušaše: i Gospod otvori srce njezino da pazi na rijeèi Pavlove.
15A kad se krsti ona i kuæa njezina, moljaše nas govoreæi: ako mislite da ja vjerujem Gospoda, uðite u moju kuæu i živite. I natjera nas.
16A dogodi se kad iðasmo na molitvu da nas srete jedna robinja koja imaše duh pogaðaèki i vraèajuæi donošaše veliki dobitak svojijem gospodarima.
17Ova poðe za Pavlom i za nama, i vikaše govoreæi: ovi su ljudi sluge Boga najvišega, koji javljaju nama put spasenija.
18I ovako èinjaše mnogo dana. A kad se Pavlu dosadi, okrenu se i reèe duhu: zapovijedam ti imenom Isusa Hrista, iziði iz nje. I iziðe u taj èas.
19A kad vidješe njezini gospodari da iziðe nad njihova dobitka, uzeše Pavla i Silu i odvukoše ih na pazar ka knezovima.
20I dovedavši ih k vojvodama, rekoše: ovi su ljudi Jevreji, i mute po našemu gradu,
21I propovijedaju obièaje kojijeh nama ne valja primati ni tvoriti, jer smo Rimljani.
22I sleže se narod na njih, i vojvode izdriješe im haljine, i zapovjediše da ih šibaju.
23I pošto ih zdravo izbiše baciše ih u tamnicu, i zapovjediše tamnièaru da ih dobro èuva.
24Primivši takovu zapovijest on ih baci u najdonju tamnicu i noge im metnu u klade.
25A u ponoæi bijahu Pavle i Sila na molitvi i hvaljahu Boga; a sužnji ih slušahu.
26A ujedanput tako se vrlo zatrese zemlja da se pomjesti temelj tamnièki; i odmah se otvoriše sva vrata i svima spadoše okovi.
27A kad se probudi tamnièar i vidje otvorena vrata tamnièka, izvadi nož i šæaše da se ubije, misleæi da su pobjegli sužnji.
28A Pavle povika zdravo govoreæi: ne èini sebi zla nikakva, jer smo mi svi ovdje.
29A on zaiskavši svijeæu uletje i drkæuæi pripade k Pavlu i Sili;
30I izvedavši ih napolje reèe: gospodo! šta mi treba èiniti da se spasem?
31A oni rekoše: vjeruj Gospoda Isusa Hrista i spašæeš se ti i sav dom tvoj.
32I kazaše mu rijeè Gospodnju, i svima koji su u domu njegovu.
33I uze ih u onaj sahat noæi i opra im rane; i krsti se on i svi njegovi odmah.
34I uvedavši ih u svoj dom postavi trpezu, i radovaše se sa svijem domom svojijem što vjerova Boga.
35A kad bi dan, poslaše vojvode pandure govoreæi: pustite ova dva èovjeka.
36A tamnièar kaza rijeèi ove Pavlu: poslaše vojvode da se pustite; sad dakle iziðite i idite s mirom.
37A Pavle reèe njima: izbivši nas pred narodom bez suda, ljude Rimljane, baciše u tamnicu; i sad hoæe tajno da nas puste? Nije tako, nego sami neka doðu i izvedu nas.
38A panduri kazaše vojvodama ove rijeèi; i uplašiše se kad èuše da su Rimljani;
39I došavši umoliše ih, i izvedoše moleæi da iziðu iz grada.
40A kad iziðoše iz tamnice, doðoše k Lidiji, i vidjevši braæu utješiše ih, i otidoše.