1Kralj Astijag bi pridružen svojim ocima, a naslijedi ga Kir Perzijanac.
2Daniel življaše kod kralja, koji ga poštivaše više nego bilo kojega od svojih prijatelja.
3A imali su u Babilonu kumira imenom Bela i prinosili mu svaki dan po dvanaest artaba najboljeg brašna, četrdeset ovaca i šest metreta vina.
4I kralj ga je štovao i svaki dan išao da mu se klanja. A Daniel se klanjaše svome Bogu.
5Stoga mu reče kralj: "Zašto se ti ne klanjaš Belu?" On odgovori: "Jer ne štujem rukotvorenih kumira, nego Boga živoga, koji stvori nebo i zemlju i koji gospodari svakim tijelom!"
6Tada će kralj: "Ti dakle misliš da Bel nije živi bog? Zar ne vidiš što sve pojede i popije svaki dan?"
7I reče Daniel smiješeći se: "Ne varaj se, kralju; iznutra je od gline, izvana od mjedi; nikada taj još nije ni jeo ni pio."
8Kralj, bijesan, dozva Belove svećenike te im reče: "Ako mi ne reknete tko jede ovu hranu, umrijet ćete; no ako dokažete da to Bel jede, umrijet će Daniel što pogrdi Bela."
9I reče Daniel kralju: "Neka bude po tvojoj riječi!" A svećenika Belovih bijaše sedamdeset, ne brojeći žene i djecu.
10Kralj tako uđe s Danielom u hram Belov.
11Svećenici mu Belovi rekoše: "Mi ćemo izići, a ti, o kralju, naredi da se postave jela i donese miješano vino: zatim zaključaj vrata i zapečati ih svojim prstenom; ako ujutro dođeš i ne nađeš da je Bel sve pojeo, neka umremo - mi ili Daniel, naš klevetnik."
12Nisu se bojali, jer bijahu načinili pod stolom tajni ulaz kojim bi svaki dan dolazili i trošili jelo.
13Ali kad oni izađoše i kralj dade postaviti jela Belu,
14Daniel naredi svojim slugama da donesu pepela i njime pospu sav hram pred očima kraljevim. Tada iziđoše, zaključaše vrata, zapečatiše ih kraljevim prstenom te otiđoše.
15Svećenici, po običaju, dođoše noću sa ženama i djecom: sve izjedoše i popiše.
16Kralj sutradan urani, a tako i Daniel.
17I kralj ga zapita: "Daniele, jesu li pečati nepovrijeđeni?" - "Nepovrijeđeni su, kralju", odgovori Daniel.
18Čim se otvoriše vrata, kralj pogleda na stol i povika iza glasa: "Velik li si, Bele, i nema nikakve prijevare u tebe!"
19Daniel se nasmija; zadrža kralja da ne uđe, pa mu reče: "Pogledaj pod, istraži čije su ovo stope!"
20"Vidim stope muškaraca, žena i djece" reče kralj.
21I bijesan, dade uhvatiti svećenike, žene i djecu njihovu. Tada mu pokazaše tajna vrata na koja su ulazili i trošili ono što bijaše na stolu.
22Kralj ih dade pogubiti, a Bela predade Danielu, koji razori njega i njegov hram.
23A bijaše i velik zmaj koga štovahu Babilonci.
24Kralj reče Danielu: "Hoćeš reći da je mjeden? Gle! Živi, jede, pije: nećeš valjda kazati da ovo nije živi bog. Pokloni mu se!"
25Daniel odgovori: "Ja se klanjam Gospodu Bogu svome; on je Bog živi. A ti, kralju, daj mi vlast, i ja ću ubiti ovu zmiju bez mača i bez toljage."
26I reče kralj: "Dajem ti!"
27Tada Daniel uze smole, masti i dlaka, sve to ispeče, načini od toga kuglice te ih baci zmaju u ždrijelo. Zmaj proguta i rasprsnu se. A Daniel reče: "Gledajte čemu se klanjate!"
28Kad to čuše Babilonci, silno se razbjesnješe i pobuniše se protiv kralja. Rekoše: "Kralj postade Židov: Bela sruši, zmaja ubi, svećenike pokla."
29Navališe dakle kralju i rekoše: "Predaj nam Daniela, inače ćemo ubiti tebe i tvoj dom!"
30I vidje kralj da žestoko navaljuju; prisiljen, preda im Daniela.
31Oni ga baciše u lavlju jamu: i ostade ondje šest dana.
32U jami bijaše sedam lavova kojima davahu svaki dan po dva trupla i dvije ovce: tada im ne dadoše ništa da bi proždrli Daniela.
33A prorok Habakuk bijaše u Judeji: upravo bijaše skuhao kašu i nadrobio kruha u posudu te pošao da odnese žeteocima u polje.
34I Anđeo Gospodnji reče Habakuku: "Odnesi ručak koji imaš u Babilon, Danielu u lavljoj jami!"
35Habakuk odgovori: "Gospodine, Babilon ne vidjeh i za jamu ne znam!"
36Anđeo ga Gospodnji uhvati za vrh glave i noseći za kiku spusti ga u Babilonu povrh jame hitrinom svoga duha.
37I povika Habakuk: "Daniele, Daniele, uzmi ručak što ti ga šalje Bog!"
38A Daniel reče: "Spomenuo si se mene, Bože, i nisi zapustio one koji tebe ljube."
39I ustade Daniel i blagova, a Anđeo Gospodnji odmah vrati Habakuka u njegovu zemlju.
40Sedmoga dana dođe kralj da oplače Daniela; priđe jami, pogleda, kad ono: Daniel sjedi.
41Tada kralj povika iza glasa: "Velik si, Gospode Bože Danielov, i nema drugoga Boga osim tebe!"
42I zapovjedi da Daniela izvade iz jame i da onamo bace one koji su njega htjeli upropastiti: lavovi ih učas požderaše pred njegovim očima.